Sutra polazem vozacki
A sta reci, koju posluku porati ?
Heh...
Ovo mi dodje kao pokusaj da smirim zivce.
Brate, konacno.
Nakon 4 mjeseca, otprilike...U Avgustu sam se upisao da polazem.
Sad je Decembar, 6ti, 22 casa i 7 minuta a ja ovo pisem pun nervoze i nemira.
Znam da mogu, znam da imam dobru sansu da polozim taj vozacki ali eto, toliko mi je bitan da jednostavno ne mogu da se smirim.
Prvo sto je auto potrebno za svakodnevni zivot, nije nuznost ali stvarno dobro dodje znati voziti a i imati auto.
Brze se stize na destinacije, ako ima nesto tesko ponjeti kao u mom slucaju 25 kg vrecu brasna, onda je jako potrebno.
Heh sjecam se kad smo ja i majka isli do marketa sa onim kolicima i unutra stavljali vrecu brasna i onda vukli kuci.
Bilo je nezgodno ali meni nije smetalo, ja vucem, mama ispred ide i pricamo, salimo se, sretni smo jer cemo imati hljeba mjesec dana.
A eto sad sam dosao do momenta u mom zivotu kad polazem vozacki ispit.
Ako polozim, mogu da idem do pijace lakse i dovucem vrecu krompira,kupusa.
Ako polozim, mogu sa mojom ljepsom polovinom da odem do nekog marketa gdje imaju akcije, povoljne stvari, da kupimo da imamo nesto, za nas, za kucu i da nam ispunim jedan mali san o kom smo sanjali duze vrjeme kako ja i ona vozimo po putu uz jutarnje sunce koje se reflektuje od asfalt prekriven rosom.
Ako polozim, mogu majku da dovezem sa posla umjesto da pjesaci 3 kilometra kad nema prevoza, a nema ga cesto.
Ako polozim, mogu da budem u mogucnosti u slucaju hitnosti da odreagujem, da odvedem kucnog ljubimca veterinaru umjesto da zovem taksi i molim komsije.
Vidite, na neki nacin mi je ovaj dan, ovaj momenat jako znacajan.
Ne bi da se ja tu sad nesto isticem, ali brate, namucio sam se za ovu vjestinu.
Kada sam poceo bio sam totalni anti talent.
Pravio sam tolike silne greske, 30ti cas,kada vecina kandidata savlada apsolutno sve, ja napravim 20ak gresaka.
Nisam imao priliku da se nadjem za prednjim sjedistem u automobilu, cak i samom automobilu.
Uglavnom je to bio taksi par puta, ponekad sa prijateljem, ali vecinom sam sjedio iza.
Bilo mi je krivo sto mi ne ide tako da sam kako sam mogao, pokusao da naucim.
Sreca pa mi imamo auto koje smo nedavno kupili, kao predvidjanje naseg polaganja, pa sam imao zlatnu priliku da se ucim na tom autu, naravno vozio sam po putevima koji su mi najblizi, nisam isao daleko od svoje kuce, vozio sam svojom ulicom, ulicom pored sa ljeve i desne od moje i ulicom juzno od moje ulice.
Vozio sam pazljivo, pratio znakove, stao na stop, pratio saobracaj koji je uglavnom bio jako rjedak.
Takodje, blizu moje kuce postoji parking koji sam posjecivao svakog dana i vjezbao.
Imao sam zlatnu priliku i nadam se da je nisam propustio
Ali evo sad, sad je dosao taj trenutak.
Jedno je vjezba, a drugo je vjerovati u sebe i biti spreman kad dodje taj trenutak.
Nekad sam imao taj mojo koji se aktivirao u ovim trenutnica, takozvani clutch.
Od mojih kosarkaskih dana.
Kad je trenutak lomljenja, ja sam taj koji je tu da "iscupa" stvar.
Mislim da je vrjeme da posegnem za tim osjecajem, za tom snagom jos jednom.
Da vjerujem u sebe.
Jer znam da kad sam u tom svjetu, tad su cuda moguca.
Osposobljen jesam, tu nema premca, ali jesam li spreman ?
*Odjavna spica
Saznajte u sledecoj epizodi...
Heh...
Ovo mi dodje kao pokusaj da smirim zivce.
Brate, konacno.
Nakon 4 mjeseca, otprilike...U Avgustu sam se upisao da polazem.
Sad je Decembar, 6ti, 22 casa i 7 minuta a ja ovo pisem pun nervoze i nemira.
Znam da mogu, znam da imam dobru sansu da polozim taj vozacki ali eto, toliko mi je bitan da jednostavno ne mogu da se smirim.
Prvo sto je auto potrebno za svakodnevni zivot, nije nuznost ali stvarno dobro dodje znati voziti a i imati auto.
Brze se stize na destinacije, ako ima nesto tesko ponjeti kao u mom slucaju 25 kg vrecu brasna, onda je jako potrebno.
Heh sjecam se kad smo ja i majka isli do marketa sa onim kolicima i unutra stavljali vrecu brasna i onda vukli kuci.
Bilo je nezgodno ali meni nije smetalo, ja vucem, mama ispred ide i pricamo, salimo se, sretni smo jer cemo imati hljeba mjesec dana.
A eto sad sam dosao do momenta u mom zivotu kad polazem vozacki ispit.
Ako polozim, mogu da idem do pijace lakse i dovucem vrecu krompira,kupusa.
Ako polozim, mogu sa mojom ljepsom polovinom da odem do nekog marketa gdje imaju akcije, povoljne stvari, da kupimo da imamo nesto, za nas, za kucu i da nam ispunim jedan mali san o kom smo sanjali duze vrjeme kako ja i ona vozimo po putu uz jutarnje sunce koje se reflektuje od asfalt prekriven rosom.
Ako polozim, mogu majku da dovezem sa posla umjesto da pjesaci 3 kilometra kad nema prevoza, a nema ga cesto.
Ako polozim, mogu da budem u mogucnosti u slucaju hitnosti da odreagujem, da odvedem kucnog ljubimca veterinaru umjesto da zovem taksi i molim komsije.
Vidite, na neki nacin mi je ovaj dan, ovaj momenat jako znacajan.
Ne bi da se ja tu sad nesto isticem, ali brate, namucio sam se za ovu vjestinu.
Kada sam poceo bio sam totalni anti talent.
Pravio sam tolike silne greske, 30ti cas,kada vecina kandidata savlada apsolutno sve, ja napravim 20ak gresaka.
Nisam imao priliku da se nadjem za prednjim sjedistem u automobilu, cak i samom automobilu.
Uglavnom je to bio taksi par puta, ponekad sa prijateljem, ali vecinom sam sjedio iza.
Bilo mi je krivo sto mi ne ide tako da sam kako sam mogao, pokusao da naucim.
Sreca pa mi imamo auto koje smo nedavno kupili, kao predvidjanje naseg polaganja, pa sam imao zlatnu priliku da se ucim na tom autu, naravno vozio sam po putevima koji su mi najblizi, nisam isao daleko od svoje kuce, vozio sam svojom ulicom, ulicom pored sa ljeve i desne od moje i ulicom juzno od moje ulice.
Vozio sam pazljivo, pratio znakove, stao na stop, pratio saobracaj koji je uglavnom bio jako rjedak.
Takodje, blizu moje kuce postoji parking koji sam posjecivao svakog dana i vjezbao.
Imao sam zlatnu priliku i nadam se da je nisam propustio
Ali evo sad, sad je dosao taj trenutak.
Jedno je vjezba, a drugo je vjerovati u sebe i biti spreman kad dodje taj trenutak.
Nekad sam imao taj mojo koji se aktivirao u ovim trenutnica, takozvani clutch.
Od mojih kosarkaskih dana.
Kad je trenutak lomljenja, ja sam taj koji je tu da "iscupa" stvar.
Mislim da je vrjeme da posegnem za tim osjecajem, za tom snagom jos jednom.
Da vjerujem u sebe.
Jer znam da kad sam u tom svjetu, tad su cuda moguca.
Osposobljen jesam, tu nema premca, ali jesam li spreman ?
*Odjavna spica
Saznajte u sledecoj epizodi...
Primjedbe
Objavi komentar